Kada smo se sreli učio je ezan. Pođi samnom u džamiju, rekao sam. Kao što znaš, danas je petak trebaš klanjati
džumu namaz.
- Ti znaš da ja ne idem u džamiju, reče.
- Znam, ali baš me interesuje koji je razlog?
- Šta ja znam, reče. Možda malo utiče okolina, a i svakako izbjegavam da mi se pegla na pantalonama ne pokvari prilikom saginjanja u namazu.
Počeh se smijati.
- Vjerovatno se šališ, rekoh. Zar se zbog toga odustaje od odlaska u džamiju?
- Potpuno sam ozbiljan. Znaš da mnogo vodim računa o odjeći i da mnogo volim zelenu odjeću.
I zaista je tako. Čisto i lijepo bi se nosio, na sebi bi uvijek imao nešto od zelene odjeće koja je bila ispeglana.
- Dobro, rekoh. Da li si ikada bio u džamiju, upitah.
- Dok sam bio kao dijete išao bih ponekad sa djedom, ali tada nijesam mislio na pantalone i da će mi se proširiti u dijelu potkoljenice, no sada čisto sumnjam da bih otišao, reče.
Pokajao sam se što sam uopšte o ovoj temi razgovarao, jer su me njegove riječi baš iznenadile i tako se rastavismo.
Dva mjeseca kasnije čujem da je došao u džamiju, te odmah odoh tamo. Bio je ispred svih poređanih safova i opet na sebi imaše zeleno odijelo. Polako mu se približih i tihim glasom upitah:
- Rekao si da nećeš doći u džamiju?
Ništa mi nije odgovorio, jer je ležao na tabutu, prekriven zelenim prekrivačem, pripremljen za dženaze-namaz.
S turskog prevela: Izeta Fejzić