Ramadan Agović Ljaljo

Bistra voda, gorska suza
krivudavo što žubori
vječno pjesmu svoju pjeva
ili se sa samoćom bori

Ni bijeda, ni ratovi
ne mogaše ništa njoj
uvjek šumna i vesela
sa samoćom vodi boj

I kad sunce za brdo zađe
Svak’ će rado uz rijeku poć’
da čuje cvrčka, vidi svica
što razbija muklu noć

Da prošeta Gornjim lugom
kroz johe i kroz drače
i popije gutljaj vode
s bistre, hladne Zejnelovače.

A kad jesen kišna dođe
I lišće počne da opada
mutna rijeka mostove nosi
sve do ravnih Podvada

Kopa žile bujica ljuta
dok gromovi svuda biju
nosi granje i drveće
I ruši nam ćupriju

Silni lomat odjekuje
voda put i korito spaja
a tamno joše priželjkuje
zrak sunca s prvog maja

Kad pahulje prve počnu
zimi šarat’ pejzaž svoj
samo tornjak snažnog glasa
čuje se u noći sniježnoj

A kad majski dođu dani
i sunce obasja moje selo
zima prođe samo osta
jos jedna bora na umorno celo…..

Anes Agović
Saitov unuk